utorak, 12.01.2010.
O jednoj mladosti
Jedna mladost, jedan svijet nade
Raste tiho u srcu tvom
Drugi za te ovaj svijet grade
S malo prave istine u tom
Pricaju ti price te
I svaka ima svoj sretan kraj
Al' presucuju da taj svijet krade
Bas tvog sunca sjaj
Jedna mladost, jedan san srece
Al' do nje jos dalek, dug put
I dok srce na svoj put krece
U taj svijet ocvao i zut
Odjednom ces shvatit sve
Kako nigdje nema plamena tvog
Poput mrtve rijeke svijet tece
Bez cilja svog
nedjelja, 05.07.2009.
2 godine nakon
Isto, sve je isto osim kise koja pada iz dana u dan, nemam osjecaj da je ljeto odavno vec tu.
Odavno vec ja nista osim boli i tuge ne osjecam,
godisnja doba kako dolaze tako meni i prolaze, ja to ne vidim.
Vidim oko sebe sav taj zivot, ali i u njegovom srcu, samoj biti zivota vidim smrt,
smrt od koje se ne mogu sakriti, smrt od koje ne mogu pobjeci,
smrt kojoj se ne sakrivam niti bjezim, smrt koja je uvijek tu, smrt koja zivi samnom, ljubavi, tvoja smrt.
A kisa pada, i moje suze s njom.
Suze osobe koja je mislila da ne zna sto znaci plakati, suze osobe kojoj suze nikada nisu tekle niz obraze,
moje suze koje tebe zovu, vape za tobom, preklinju nebo da mi te vrati kada vec mene nije sposobno uzeti.
Na tvom grobu, satima bez rijeci, mukom sam ti sve rekla, znas ti sve,
znas mene, znas nas.
Volim te, ponavljam to svaki dan,
ne zato tebe, sebe ili vec nekog podsjetim, ponavljam da mi te vrate,
ako je nebo slijepo i ne vidi moje suze, valjda cuje moj vapaj.
Zasto se nista ne dogadja?
Nisam vise ono hiperaktivno djevojce kakvu si me davno upoznao,
kazu vrijeme prolazi, da vrijeme prolazi i sada sam zena koja jedino zeli svoj dom uz tebe, uz nasu nerodjenu djecu.
Iluzija,
ne, nije to iluzija, to je moj zivot.
Zivot koji je ostao zatocen u vremenu prije dvije godine,
zivot bez tebe, zivot u iscekivanju neceg sto ni sama ne znam cega.
Sada cu otici u krevet, sklopiti oci ali ne i spavati jer to mi se vec dugo ne desava, misliti cu na tebe,
opet cu te po tko zna koji put dozivati i moliti za cudo.
Ljubavi moja, volim te vise no zivot.
nedjelja, 21.06.2009.
Elegy
Nedostajes mi, neopisivo.
Svakim danom je sve gore i gore...
Long evenings full on longing
Low-spirited my mornings
Full of longing too my nights
And all times the bitterest.
'Tis my lovely I long for
It is my darling I miss
My black-browed one I grieve for.
Beneath the grass my treasure
Under the sand my sweet one
Beneath the grass my treasure
Under the sand my sweet one
There's no hearing my treasure
No seeing my marten-breat
No hearing her in the lane
Driving below the window
Chopping the wood by the stack
Clinking outside the cook-house
In the earth my berry lies
Beneath the grass my treasure
Under the sand my sweet one
Beneath the grass my treasure
Under the sand my sweet one
Long evenings full on longing
Low-spirited my mornings
Full of longing too my nights
And all times the bitterest.
There's no hearing my treasure
No seeing my marten-breat
No hearing her in the lane
Driving below the window
Chopping the wood by the stack
Clinking outside the cook-house
In the earth my berry lies
In the soil she's mouldering
Under the sand my sweet one
Beneath the grass my treasure
The one I grieve for.
nedjelja, 10.05.2009.
No one will love you the way I do
Nisam zaboravila pisati, jednostavno nisam mogla.
Uhvatila me strka, stiska s vremenom sto se tice ucenja i faxa, malo me omelo.
I veceras kao ucim, jer noc je moje doba dana kada funkcioniram, ali ne mogu, ne mogu uciti, ne mogu nista.
Neki dan je bio moj rodjendan.
22 godine da sam na ovom svijetu i 3 godine da Mate nema na ovom svijetu.
Joj kakav dan, koliko boli, koliko presusenih suza...
Nemam vise suza, nemam vise rijeci, postajem prazna,
samo tijelo, bez duse s nefunkcionirajucim umom.
On my heart I'll bear the shame
No prayer can ease the pain
No one will love you
No one will love you the way I do
No one will love you
Love you like I do
And there's no escape
Just countless mistakes
No one will love you
No one will love you the way I do
No one will love you
Love you like I do
It will never be the same
Witness trust fade away
No one will love you
No one will love you the way I do
No one will love you
Love you like I do
No one will love you
No one will love you the way I do
No one will love you
Love you like I do
Love you like I do
Love you like I do
Love you like I do
Love you like I do
subota, 07.03.2009.
Pismo prijatelju
Prijatelju.
Osjetih potrebu da ti otipkam par recenica...
Dugo ti nisam nista slala,
dugo nisam obisla tvoje blogove niti ih komentirala,cudno jer sam bila proteklih par dana zaista jako dobro raspolozena,
inace nestajem kad sam lose kao sto sam bila jucer,
kao sto sam danas.
I tako nakon recimo prosjecnog dana,
sinoc, tek tako, same od sebe krenule su suze niz lice.
Zacudila sam se,
a onda je pocelo da boli.
Nedefinirana bol, sve boli...
Ti cesto spominjes i pises o boli,
nikada te nisam ni pitala,
otkud tvoje poznanstvo s boli?
Dali ju uopce znas?
Dali znas onaj osjecaj kada krene iz srca,
kada protrnes,
kada ti se grci zeludac,
kada se najezis jer najednom osjetis hladnocu,
kada pocnes drhtati,
kada su ti ruke olovno teske,
kada osjetis pritisak u ocima,
kada u svjetlo ne mozes pogledati,
kada ti kroz glavu prodje milion slika, sjecanja, misli...
i onda mrtvilo, nista, apsolutno nista, na nista ne mislis a boli,
katkad se i suza probije i klizne niz obraz...
I ne prestaje da boli.
I traje, traje cijelu noc,ako cak i zaspes,
budis se s tom boli,i tako nastavljas dan, bol i ja.
Ne znam kada ce proci ni koliko ce trajati,
ali guta,
lagano me zdere i ubija,
svakim danom sve vise i vise.
Ne znam kada ce se opet vratiti,
ali znam da ce se vratiti i da ce nastaviti tamo gdje je stala.
Da li cu ju docekati spremna?
Necu.
Da li cu se moci nositi s njom?
Necu jer nisam to uspijevala ni do sada.
Da li cu biti jaca nego do sada?
Mozda.
Da li ce bol jenjati a ja zaboraviti?
Nikada.
Mnogi kazu da ono sto te ne ubije da te ojaca.
Eh, sad cu mozda nekome i srusiti nadu i vjerovanje to..
Ne, to nije istina.
Bar kada je rijec o boli.
Ako te ne ubije na prvu,vraca se sve snaznija i snaznija i ubija te svaki put malo po malo,
a da i ne osjetis,i tako sve dok ne nestanes.
Bol jaca, ti nestajes.
I tako u mraku jer bole oci na svjetlu,
tebi pisem ovo,
vodim jos jednu bitku s boli.
Pobjedjujem li?
Ne... ali jos sam na nogama iako gubim.
Cekam da taj ratnik zvan Bol oslabi neprijatelja kojeg vidi u mom liku i ode,
ostavi me da krvarim, na koljenima,pobjedjena ali jos ne mrtva,
da se opet osovim na noge i da opet krene u napad,
naravno jaci nego ikada prije,
i opet me srusi na koljena,
a mozda i zauvijek pobjedi.
nedjelja, 18.01.2009.
Čekam smrt jer želim živjeti
I nocas sam sama,
i nocas nema sna,
vec je skoro 19 mjeseci da sam bez tebe,
a pred ocima mi je slika kao da je to jutros bilo.
Nemam vise rijeci, nemam vise snage,
ne znam kako se vise s ovim boriti,
dali se uopce vise boriti,
dali se prepustiti?
Jaka sam bila nekoc, jaka sam jos uvijek, ali ni priblizno onoliko jaka,
jer sada gubim, a nikada gubila nisam.
Pricaju mi o spokoju... da, znam ja dobro sto je spokoj,
imala sam nekoc spokoj, sada ga trazim, al spokoja vise za mene nema.
Onog trena kada sam te izgubila, vec okuseno savrsenstvo i utopija naseg zivota je pocela da boli, da me lomi i da me ubija, katkada dajuci mi nadu u necemu nesuvislom da bi me malo podigla sa dna i onda ponovno svom silinom unistila i zakucala o pod.
I tako na dnu bez ikakve volje svejedno dizem glavu,
instinktivno, borac je u meni jos uvijek negdje duboko, na izmaku snaga, ali jos uvijek ziv, bori se, vodi uzaludnu bitku.
A svoj spokoj cu dozivjeti tada kada umrem,
kada ti se pridruzim,
kada nas vise nista nece moci razdvojiti,
tada cu biti jaca i od smrti,
tada cu ja biti smrt,
tek tada cu ja kao mrtva poceti zivjeti,
tek tada cemo mi ponovno imati nasu utopiju.
Opet sam zamijenila noc za dan, opet sam nocima budna,
opet samo nocima zivim.
Sama.
Opet cekam, ne znam sto bih trebala docekati, ali cekam...
I opet svane dan, opet se ljudi probude i pocnu zivjeti, stvaraju mravinjak zivota u gradu,
a tek tada ja odlazim u san,
odlazim u san bez snova,
u prazninu, mrtvilo.
nedjelja, 05.10.2008.
Somebody help me
I'm being haunted by a whisper
A chill comes over me
I've been trapped inside this moment
I'm not a victim, i`m not a freak
Free me, before i slip away
Heal me, wake me from this day
Can somebody help me?
I've seen the face of affliction of my reality
I'm being tortured by the future of things
That are yet to be
I'm being haunted by a vision
It's like the moment never comes
I feel the burden of confusion, always searching...on the run
Free me, before i slip away
Heal me, wake me from this day
Can somebody help me? somebody help me?
Now, i'm not a hero...no
But the weight of the world's on my soul
These images burn my eyes
They're burning me up inside
Free me, before i slip away
Heal me, wake me from this day
Can somebody help me?
Free me, before i slip away
Heal me, wake me from this day
Can somebody help me?
Somebody help me, somebody help me
srijeda, 01.10.2008.
I nakon 15 mjeseci...
Smijesnoga lica
sami padamo
svatko na drugom
kraju svijeta
zapetljanih tijela
umor skrivamo
Koliko potrosenih prica
pune ulice papira
pokidanih istina
Snovima trosili smo ceste
i ma da se ne smije
u sebi dugo sutjeli
Miris prve jeseni
kroz otrovane noci
kad je sjecanje na strazi
je ne prolazim
Tada vagoni puni srebra
ni rijeke zlatnog praha
nece jutro potkupiti
A vjetar nosi na
lakim usnama
miris prve jeseni
O, govorim u snu
Uvijek zapocinjem nekim tekstom, tako mi je lakse, al ti to i sam znas.
Danas je to Urbanova Govorim u snu, stvar meni jako draga jos od prvog puta kada sam ju cula, al s posebnim znacenjem, posebnom boli i suzama otkad mi te nema.
Jednostavno govori moju bol...
Nocu ne spavam.
Ne zato sto tako zelim, ne mogu spavati.
Iako me umor ubija, ne mogu usnuti.
A noci su najgore, noci bole.
Bole gore nego bilo koji dan, nocu osjecam kako lagano umirem od tuge.
Noci me truju, gutaju ovo malo snage sto mi je u tijelu ostalo.
Sjecanje me vreba gdje god da se okrenem, sjecanje na lijepe sitnice s tobom, sjecanje i svega loseg nakon tvoje smrti, sve boli.
Ne zelim se sjecati, a ne mogu se ne sjecati.
A jutro?
Jutro kao da nikada nece doci,
kada se pocnem gusiti, kada pokleknem, tada me jutro uspava i produzuje moju agoniju na jos jednu noc,
na jos jednu zelju za snom,
na jos jednu uzaludnu borbu sa sjecanjem...
Prekjucer je bilo 15 mjeseci da mi te nema.
Htjela sam ti ici na grob cim sam se probudila,ali nisam.
Nisam htjela da me itko vidi,
nisam htjela da sretnem tvoje roditelje,
bojala sam se sresti tvoje sestre jer znam koliko ih podsjecam na tebe,
a znam da bih i ja pokleknula iako znam da bih se trebala hrabro drzati zbog njih,
ne mogu glumiti pred njima.
One sada imaju svoje obitelji, svoju djecicu, bolje im je,
a ja sam sama, nemam prijatelja jer sam Matu izgubila, a nemam ni tebe ljubavi moja.
Nisam isla ni popodne, bojala sam se sresti tvoje prijatelje,
jer znam kako boli izgubiti prijatelja.
Otisla sam kada je sunce pocelo zalaziti.
Isplakala sam se hladnom mramoru, prosli su i sati dok me mama nije nasla gdje lezim na tvom grobu.
Nije mi lakse, niti malo.
Svakim danom je gore, a ja nemam snage za sve to prezivjeti.
ponedjeljak, 22.09.2008.
OSTAVLJAM TE SAMU
Ostavljam te samu
u tisini sobe
u tom lijepom stanu
pametne i dobre
Sad su tvoje oci
tvoje njezne rijeci
onaj dio noci
sto se ne da prijeci
Ne vidim te vise
u tisini sata
ni u sjaju kise
iza tajnih vrata
Nista vise ne znam
i grc neke sutnje
sad u meni drijema
poput blage slutnje
Sve krasote svijeta
sve ljepote noci
odnio je vjetar
s njim mi valja poci
Ostavljam te samu
ostavljam do kraja
u tom lijepom stanu
bez sna i bez sjaja
Jos ces biti mlada
sve dok budes htjela
sad na jastuk pala
sjena tvoga tijela
Sve sto treba znati
ostali smo skupa
vrijeme moze stati
srce neka lupa
Ostavljam te samu
ostavljam i idem
put kroz gustu tamu
moje oci vide
I zatvori vrata
i pokrij se mrakom
nova noc se hvata
evo leti zrakom
Eto, sada sam ostavljena sama, potpuno sama vec 15 mjeseci.
Sama u svijetu gdje zivot prolazi pokraj mene,
sama sa svojom tugom i boli,
sama sa svojim sjecanjem,
sama pokusavam drzati glavu nad vodom znajuci da lagano tonem,
sama se borim s necim sto je nepobjedivo,
sama iz dana u dan gubim bitku,
sama bez zelje za novim danom,
sama a nekoc s tobom sretna.
Nocas sam otisla provjeriti mail, docekao me pretuzan mail od mame sto je izgubila voljenu osobu, svog sina.
Htjela sam ju utjesiti i reci nesto sto ce izbrisati svu bol i tugu, htjela sam ono sto zelim da se i meni dogodi,
ali to nesto ne postoji.
Jer nista ne brise ovu bol,
nista ne donosi srecu kao tvoj osmjeh,
nista ne donosi srecu kao tvoje lice kada te ujutro gledam dok spavas,
nista ne donosi srecu kao tvoj zagrljaj kada sam lose i rijeci "bit ce sve dobro", jer znam da ce s tobom biti sve dobro,
ali sada kada to cujem, znam da su to sada samo rijeci i da nista nece biti dobro jer tebe vise nema.
nista ne donosi srecu kao ti.
nedjelja, 07.09.2008.
Still crying in the rain...
It's hard to listen to a hard hard heart
Beating close to mine
Pounding up against the stone and steel
Walls that I won't climb
Sometimes a hurt is so deep deep deep
You think that you're gonna drown
Sometimes all I can do is weep weep weep
With all this rain falling down
Strange how hard it rains now
Rows and rows of big dark clouds
When I'm holding on underneath this shroud
Rain
Its hard to know when to give up the fight
Two things you want will just never be right
Its never rained like it has to night before
Now I don't wanna beg you baby
For something maybe you could never give
I'm not looking for the rest of your life
I just want another chance to live
Strange how hard it rains now
Rows and rows of big dark clouds
When I'm holding on underneath this shroud
Rain
Strange how hard it rains now
Rows and rows of big dark clouds
When I'm holding on underneath this shroud
Rain
Strange how hard it rains now
Rows and rows of big dark clouds
When I'm still alive underneath this shroud
Rain Rain Rain
Ni sada ne znam zasto sam ja oduvijek voljela kisu.
Kada bi pocele kapi padati uvijek sam trcala vani na ulicu.
Mate, zasto si ti uopce pokusavao shvatit tu moju ljubav prema kisi kada je i za mene bila nedefinirana?
Kada bih se prehladila ti bi svaki put pobjedonosno izjavio "Jesan ti lipo reka da gledas kisu kroz prozor!"
Ali uvijek bi bilo da sam ja vani kisnula i uzivala a da si me ti gledao kroz prozor.
Kad si vec shvatio da me uzalud sklanjas sa kise, onda si mi se pridruzio,
cijela ulica nas je gledala kao ludjake, al ja sam znala uzivati u kisi a ti si bio uvijek uz mene pa cak i na kisi.
Dvoje ludjaka, ali zajedno...
Koliko samo lijepih trenutaka, dogadjaja, sjecanja vezem uz kisu i nas dvoje.
Ajme, tvoja mokra kosa i onaj smjeh kada bih ja kliznula (u vecini slucajeva bih namjerno kliznula da opet, opet i opet vidim to prekrasno nasmijano lice i cujem to hihotanje)...
Nesto tako prekrasno se ne zaboravlja, to ostaje urezano u sjecanju.
Ali u sjecanju ostaje urezan i onaj kisni dan, moj rodjendan.
Dan kada si me vozio kuci, kada me nisi odveo skroz uz ulicu, nego me ostavio nesto nize jer si znao koliko volim setati po kisi.
Dan kada si ti poginuo,
dan kada je kisa zaustavila vrijeme (Maleni moj, ali ne i tvoje vrijeme, pustila je da tvoje vrijeme iscuri u mom krilu),
dan kada sam ja jos jednom kliznula (ali ne namjerno ovaj put, iako bih sve dala da sam iza tog cula tvoje hihotanje, kliznula sam jer sam vidila sto ti se dogodilo),
dan kada sam pala pored tebe i drzala te,
dan kada je kisa raznosila oko mene tvoju krv,
dan kada si me napustio...
Od tog dana svaka kisa je bila moja kisa.
Bila sam vani na svakoj kisi u nadi da ce mi te kisa vratiti, da ces se s kisom spustiti i ti andjele moj,
ali svaki put samo prehlada i razocaranje,
ti mi nisi dolazio...
Od tog dana je moje odusevljenje kisom izblijedjelo,nestalo.
Od tada kisne dane provodim u krevetu jer nemam snage izaci vani i ne vidjeti tvoju mokru kosu,i cuti tvoj glas,
nemam vise snage...
Zna se desiti cesto da me kisa uhvati dok se vracam kuci,
i tada mi suze krenu niz obraze,
placem a nitko od kise to ne vidi,
placem zbog tebe,
placem na kisi a kisa ispire moje suze,
nosi ih k tebi,
nosi k tebi dio mene.
Mozda ti pronadjes u njima onu moju radost koju sam nekada imala na kisi, s tobom.
Jer niti jedna kisa mi te jos nije donjela i niti jedna kisa do sada nije uspjela isprati sjecanje na trenutak kada mi je do svijesti doslo da sam natopljena tvojom krvlju a ne kisom.
